Šesto polje je obično banalizovano: zdravlje, posao, svakodnevica, rutine. Ali ono je mnogo više od „reda i dužnosti“. To je nesvesni tamni radnik, prostor gde se ego suočava sa teretom neizbežnog – nesavršenstvom, ograničenjem, bolešću i potčinjenjem. Ako je deseta kuća naš uspon i vrhunac, a peta naša radost i stvaralaštvo, onda šesta dolazi kao triježnjenje. Tu se duša susreće sa kompleksom nedostatka, osećajem da nikad nije dovoljno, da je uvek nešto „pokvareno“, da se mora popravljati, popravljati, popravljati… do beskraja.
Jung bi rekao da je šesto polje mesto gde se senka svakodnevno pretače u naš život. Ono što odbacujemo u sebi – slabost, nemoć, bolest, zavisnost od drugih – u šestoj kući poprima oblik opsesivne kontrole, rituala, navika, rutine. Red kao neuroza. Higijena kao egzorcizam. Rad kao kazna.
Ne smemo zaboraviti i da je šesta kuća dvanaesto polje od sedme. To znači: ona je „nesvesno neprijateljstvo“ prema partneru, erozija odnosa koja dolazi kroz sitnice, navike, zamor materijala. Ona je malefično ogledalo partnerskog života – gde ljubav postaje servis, gde eros biva samleven u prah obaveza. Koliko brakova se ne raspada dramatičnim sukobom, već tihim ubijanjem svakodnevice – to je šesta kuća.
U psihodinamičkom smislu, ovo je kuća potisnutih nagona koje se pokušava neutralisati perfekcionizmom. Čovek ovde projektuje sopstvenu unutrašnju prljavštinu na spoljašnji svet, pa mu život postaje beskrajno čišćenje, popravljanje, kritika. Ali iza toga stoji strah od unutrašnjeg haosa, od sopstvene nesavršenosti.
Šesto polje je, dakle, mesto tame koja ne blješti kao osma ili dvanaesta kuća, već se ušunjava u najmanje pore života. To je „psihički kancer“ rutine – neprimetan, tih, ali razarajući. Tek kad osvestimo da je i naša nesavršenost sveta, da i slabost ima pravo postojanja, šesta kuća prestaje biti zatvor i postaje laboratorija unutrašnje alhemije.
Jer ona nas uči najtežem: poniznosti pred vlastitim ograničenjem.
